Upravo sam se vratila iz juzne Francuske u kojoj sam konacno, po prvi put, jela i zablje krakove. Odusevili su me. Pomalo su izgledom slicni piletini ali okusom puno njezniji i ukusniji.
No, neki krakove nisu mogli niti okusiti uz izjavu: “radije pohane skorpione nego zabe. Negdje se mora povuci granicu.!”.
Puzevi su nekima ok ali zabe nisu. Sama pomisao na zivotni okolis istih, kozu i slicno – im se gadi.
Nama su u djetinjstvu puzevi (vinogradski) cesto bili na jelovniku a danas nisam sigurna da li bih ih jela.
Zablje krakove mi se nije gadilo probati ali o tome naravno ne smijem reci niti rijec svojem sinu, koji zabe smatra gotovo kucnim ljubimcima.
Slazem se da se negdje mora povuci granicu onoga sto jedemo i sto bismo probali ali pitanje je: gdje? I zasto?
Gdje je vasa granica onoga sto nikada ne biste okusili? Pse, zmije, konje, skakavce???
Nema komentara