Razni tekstovi

"Za koju budućnost?" Podnaslov: o "domaćim" rajčicama iz staklenika

 

Receptić na samom dnu a prije toga par osvrta s mojeg nedavnog lutanja dijelom Jadrana. Ustvari ne znam otkud početi i ima li uopće smisla pisati detalje od kojih je okus ostao pomalo bljutav. O rajčicama na primjer. Ali i kritične bi priče trebalo počinjati ugodnijim detaljima pa polako prijeći na one neugodnije :). Post je kilometarski ali vam se odužujem fotkicama 🙂

A neugodnije su priče tu samo zato da bi se ipak potrudio tko želi te popravio loš dojam. Ako ga to naravno zanima 🙂
Priča prva. Otok Premuda. Udaljen, malen i poprilično izoliran. Na obroncima nema više od 15-20 kuća. Na samom vrhu, skrilo se od pogleda s mora (i davnih gusara) možda maksimalno 40-tak kuća, od toga dosta ruševina. Škola u koju je nedavno prestao ići i zadnji učenik, mala pošta, mala ambulanta, mačke…trgovinica s nervoznom i namrgođenom prodavačicom. Pa kako pobogu u ovom raju netko može biti namrgođen? Nema gužve a ne može biti niti puno kupaca jer je stanovnika i turista podjednako malo. Ne voli djecu koja su došla i postavljala pitanja? U čemu je stvar gospođo? Ali ovo je pozitivna priča pa ćemo tu prodavačicu ostaviti njenom turobnom raspoloženju i prijeći na konobu KOD CELESTE ili KOD Celestina.

Konobica na otvorenom, na kraju rive i preko puta trajektnog mola. Šankić, natkrivena i otkrivena terasa – dominira drvo. Otvorena peć a u njoj povješano oko 8-9 peka a ispod njih uredno poslagana drva za vatricu. (kao na gornjoj slici 🙂 ). Naručili smo peku i ženski je dio ostao na kavi a tate su s djecom otišle na kupanje i pecanje.
Konobar je očito i vlasnik te skače i prije nego ga se pozvalo i ugodan je i nenametljiv. Vrlo pohvalno. Čitava je ekipa imala majice bijele ili plave boje, s natpisom “Kod Celestina”. Kako su nama majice najčešći suvenir sa raznih putovanja, pitam jel prodaju slučajno te majice. Naravno da ne prodaju. Kažem: “a ne bi bilo loše da date par tiskati, za budućnost. Ja bih sigurno kupila jednu.” A on meni odgovori: “Za koju BUDUĆNOST?” U biti je time potvrdio mentalitet velikog broja ljudi koji se u Hrvatskoj bave turizmom. Svatko ima neki “stalni” i “pravi” posao a turizam je ustvari nešto poput hobija sa strane. Ljeti kad je godišnji. Ili tako nekako. To što puno ljudi ostaje bez tih “stalnih” i “zauvijek” poslova, ne znači i da turizam bilo koje vrste doživljavaju dovoljno ozbiljno, poput onog “pravog” posla. Čast izuzecima. To “Za koju budućnost” ili u prijevodu “budućnosti nema” me baš proganjalo. To je pravi slogan hrvatskog turizma a ne onaj “mala zemlja za veliki odmor” i slično. Iako, mislim da bi potrebnija od reklama i medijske kampanje u inozemstvu bila potrebnija kampanja unutar zemlje, s radnim nazivom “Vratimo osmijeh na lica građana. Optimizam prije svega. Gost je uvijek u pravu (i ne smije ga se premlaćivati) itd”.

Peka je ispod žara!

Žar je tu, peka se peče 🙂


Gotova peka! meso, krumpir i to je to, osim ako nemate dodatnih želja

Gotova peka: meso, krumpir i povrće ukoliko ga želite. Evo i recepta za peku u pećnici: Staviti meso u poklopljenu posudu, preliti uljem. Dodati grančice ružmarina. Ovisno o starosti mesa, odnosno ako je meso starije, kad malo omekša (npr. nakon oko pola sata do sat) dodati krumpir, mrkvu, karfiol, ciklu i ostalo tvrđe povrće i dalje peći poklopljeno dok sve ne omekša.

10383489_10202513036006504_123721035051279881_n
Priprema hobotnice za peku: istući batom kako ne bi bila žilava.

Peka je bila gotova, pozvali smo ostatak ekipe. Moja malena je dojurila sva uzbuđena, sa svojom Hello Kitty kanticom (tu dolje) i vikala: mama, upecala sam ribu! Upecala je svoju prvu ikad ribu. Na kukuruz iz konzerve. U doba dana kad riba “službeno” ne grize jer je prevruće. I to Ušatu za koju nam lokalci kažu da je teška za uloviti i da se lovi na vršu ili mrežu. Wow! Uglavnom ju je mali nagovarao neka pusti ribu natrag u more a ona je odlučno odgovarala: “NE, pojest ću ju za ručak!” Tako je i bilo.

Kod Celestina su nam ribu i očistili i ispekli na roštilju a malena je sve sa najvećim zadovoljstvom smazala 🙂

1909900_10202513034966478_2131491002903253721_n15664_10202513054086956_1488285908756807775_n10580238_10202513054846975_6760170943134999933_n

Oko konobe je sve puno ovih rajčica-rekordera! Mmmm!

Kad smo odlazili, vlasnik mi je rekao nek svratim na kraju sezone po majicu. A kad sam mu rekla da majice kupujemo gdje god idemo i da sam uvjerena da bi i razni nautičari rado kupovali takav suvenir – donio mi je jednu na poklon! Baš me lijepo razveselio :). Inače je u razgovoru postalo jasno da im je konoba, iako otvorena baš cijele godine, tek sporedni posao. Većinu godine provode oko koza i na moru u ribarenju. Marljivi ljudi. U tom mi kontekstu ipak nije bilo jasno ono: “Za koju budućnost” ili kako netko drugi reče: “nitko ne vidi svjetlo na kraju tunela”. Za vrijeme Tita se ponavljalo parole poput one “bratstvo i jedinstvo”… možda bi nam trebalo tako nešto? Osmijeh i optimizam, nije sve crno i sivo?

10300869_10202513036686521_4586601384668135900_n
Jedina cesta, betonski put, od plaže do “Starog mjesta”.1910489_10202513036926527_7671647896543857196_n

Cijelo je selo na plaži! Do podne. U podne svi idu kućama na ručak i vraćaju se poslije podne.

10455316_10202513039606594_2068756808043733829_n

Koga zanima nek pročita i ovaj članak, baš je užitak čitati iako ne štima da je samo jedna trgovina na otoku – dvije su. (A moju su konobu zaboravili spomenuti ili se možda prije drugačije zvala i bivala zatvorenom 🙂 ?)

A evo sad i kritičnih priča jer mi je jako prisjela rajčica koju sam kupila od gospođe iza Paškog mosta, pri povratku s Paga. Prodavača je bilo još 2-3 na tom potezu ceste, ali nisu imali nikakav vrt u blizini. A ova gospođa je imala nekakav vrt iza kuće a na štandu tri lubenice, par dinja, paprike, paradajze, krumpir i luk. Čudila sam se pomalo kako paprike slabo mirišu a rajčice nikako a bile su navodno tek ubrane u vrtu iza kuće (na koji mi je rukom pokazivala). Rajčice su bile još tvrde i ne potpuno zrele ali takve su mi i trebale kako mi do Beča ne bi došle u obliku šalše. Bile su i različitih veličina i žena je rekla da su od jutros a meni u žurbi nije bilo niti na kraj pameti da to možda nije istina. I već sam krenula birati vijenac od češnjaka. Sad se pak nadam da je bar on domaći a ne iz Kine.

Uglavnom…došli smo kući i za početak moji mali gurmani nisu htjeli jesti te paradajze jer “ne šmekaju”. Ja se čudim i govorim kako su to domaće, najsvježije i najbolje rajčice jer su tek ubrane u vrtu, dozrele na suncu blabla. Ali klince se stvarno ne može prevariti jer obožavaju rajčice kao i ja. Da skratim priču: rajčice su po svoj prilici iz Nizozemske i ne da sunca nisu vidjele nego vjerojatno niti zemlju. Rajčice kakve godinama bojkotiram i kakve nikad nisam kupovala jer nemaju ni mirisa ni okusa. Čak su i austrijske zimske rajčice iz staklenika ukusnije. Tako da sam baš ljuta. Bijesna. Ne znam što s tim paradajzima jer evo niti nakon trećeg dana na suncu ne dozrijevaju i ne poprimaju neki normalan okus. Ne mogu ni umak od njih napraviti. Kako mi žena može tako lagati u lice i govoriti da su friško ubrani u vrtu??? E pa gospodo inspektori, ako ovo čitate, molim vas da odete provjeriti porijeklo voća i povrća koje prodaju prodavači na potezu Paški most – ulaz na autocestu Posedarje. Ti ljudi vjerojatno ne plaćaju porez niti izdaju račune, što je naravno u redu osim ako su preprodavači a u tom slučaju nek barem izvole naznačiti porijeklo robe. Domaće rajčice… grrrrr

Priča 2. Na jednom drugom štandu, na drugoj lokaciji a koji navodno pripada gospođi koja prodaje, raspitujem se za marmelade i med. Na štandu su inače razni jestivi i nejestivi suveniri. Od sira preko maslinovog ulja i vina pa do magnetića za frižider i licitarskih srca. Paški sir se ne može probati. Htjela sam djeci kupiti nešto najsličnije parmezanu ali nema niti malih kockica za probu. Ok, razumijem da je to ženi trošak. Ali neću kupiti mačka u vreći. Marmeladu i med se može probati samo određene vrste. Htjela sam nešto baš lokalno s Paga, što rade mali proizvođači ili seljaci. Nešto za što pretpostavljaš da je vrlo ukusno i napravljeno s ljubavlju. Nije mi jasno, ali žena mi je umjesto informacija govorila kako su te “marmelade bezveze” i da su negdje iz Zagreba (ili slično) i da ona to “tek tak” drži jer “ljudi traže”. I jesu bile bezveze i neukusne i nisu imale okus ni po smokvama ni po narančama itd (nastavit ću raditi vlastite) ali zašto onda drži tu robu u koju ni sama ne vjeruje? Možda štand ipak nije njen iako se iz više izjava činilo da je. Pitam jel ima med od lavande. Odgovor: “kakve sve gluposti neće izmislit… med od lavande, otkud vam ta ideja”??? Kažem da takav med već godinama proizvode na Hvaru i da sam ga kupovala. “Ma to su vam gluposti, stalno stavljaju neke nove arome u med. Med vam se u Hrvatskoj uvozi iz Kine i dovoljno je da je u staklenci 20% hrvatskog meda i medari smiju na njega napisati da je to hrvatski proizvod”. Eh, pa stvarno žena ima odgovor na sve i nije mi padalo na pamet uvjeravati ju u suprotno. A priča ko da smo zajedno ovce pasle, posprdnim tonom u stilu “sve je sranje i glupost”. Taj ton stvarno nije ugodan kao niti sveprisutna negativnost prema svemu.

Priča 3 – u restoranu u Pagu naručiš školjke (vongole) pa ti ponude svježe prstace?!?! Prstaci su očito UVIJEK i posvuda na jelovniku iako su zabranjeni.

Priča 4 – Veli Lošinj, restorančić na rivi, šaren i baš simpatičan. Konobari u smjeni za ručak nemotivirani i malo smotani (u poslijepodnevnoj je smjeni bio ipak bolji konobar). Vlasnik je NAVODNO talijan i radi vlastitu tjesteninu. Lijep trud. Iako, natpisi po pločama baš ne odaju nekoga kome je talijanski materinji jezik. Spinachi je špinat?? Engleski: Souce? Ali dobro, nisu u jelovnik napisali “Scampi on the way home” i “Garnelen auf dem Heimweg” kao što je nedavno po fejsu kružio prijevod jela “Škampi na domaći” :D.

Tjestenina je bila prekuhana. Kako se jednom talijanu može dogoditi da posluži prekuhanu tjesteninu? Badava mu onda i to što je domaća. Dagnje začinjene monoglutamatom, onim otrovom koji počinje na V a koji prži nepce kad ga se stavi previše, osim što daje osjećaj presoljenosti. Pa kako, zašto??? Naša tako jednostavna i tako ukusna kuhinja NEMA potrebu za pojačivačima okusa! Desert je bio odličan, panna cotta prelivena medom i posuta tartufom. Pas ne smije u restoran ali smije biti na terasi. Znači čim zahladi ovdje ljudi s psima nemaju što tražiti.

Sve pohvale konobi Kod Celestina. Ako imate ikad priliku, svratite na Premudu i u tu konobu. Premuda je prelijepa i odmorit ćete se dubinski 🙂

Moglo bi Vas zanimati

6 komentara

  • Odgovori
    Vjera Babić
    06/08/2014 u 21:33

    A kako se zovu ovi koje treba izbjegavati? 🙂

  • Odgovori
    Marina kuharica za Male (i velike)
    07/08/2014 u 13:05

    hm… pa ne znam jel treba izbjegavati ali ovi na Losinju stvarno djeluju kao jako simpatican restoran i mogli bi to doista i biti, da barem te dagnje i pomfrit nisu bili iz vrecice (zamrzivaca), da nije bilo vegete i slicnog nabrojanog. raznjic s jakobovim kapicama i skampima je bio odlican. a tuna carpaccio nije s carpacciom imao vezu, odnosno imao je i to u tome sto je bio jako tanko narezan ali nit je tuna bila sirova nit je imala neki oblik koji bi ocekivao. okrugla tuna???? no dobro, necemo picajzliti. ali potencijal i volja su tu. a koliko cujem, bili su prije par godina jos veci, kad je mjesto tek otvoreno. jel ovo sad pitanje tipicne lijenosti jer im ide dosta dobro? mozda. Taj se lokal zove Bora Bar.
    Sto se ovih iz Paga tice, hrana je bila izvrsna ali su eto ispod stola nudili prstace sto me svaki put malo iznenadi pa se pitam jesu li mozda digli zabranu :).

  • Odgovori
    Вера Узелац
    08/08/2014 u 09:25

    Ja uskoro idem u Hrvastku, vrlo poucno, mada iskreno nadam se da su ovi likovi u manjini ..

    • Odgovori
      mare
      08/08/2014 u 12:56

      Nadam se da ces se lijepo provesti i uzivati 🙂

  • Odgovori
    Ante Portas
    10/08/2014 u 12:22

    samo da ću se dovezati na dio sa medom, obzirom da mi je to struka..
    nažalost ali gospođa je u pravu; pravi med od lavande se JAKO rijetko nađe, obijasnit ću zašto;
    -med da bi bio klasificiran kao monofloran (od jedne vrste biljke) mora imati u sastavu minimalno 45% nektara te biljke (npr. minimalno 45 % nektara lavande u sastavu)
    -da bi u medu bilo barem 45 % nektara određene biljke onda treba biti i jako velika površina/količina te biljke, što znamo da sa lavandom nije slučaj, ima je na Hvaru a i tamo je desetkovana što požarima što zapuštanjem
    -to što biljka cvijeta ne znači da i 'medi' (otpušta nektar), lavanda ne medi svake godine

    nažalost monofloran med od lavande se JAKO rijetko može naći, ovo što se prodaje po Hvaru kao med od lavande je samo marketinški trik

  • Odgovori
    Marina kuharica za Male (i velike)
    27/08/2014 u 11:38

    Ante Portas – hvala!

Komentiraj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.