Putovanja

Vrhunci Korzike: Restonica (4. dio)

Svjeze ubrano u dolini Restonice, za dorucak:

Gurmani i oni koji traze jestivo neka preskoce uvod.

Kome se u jednom od proslih putopisa svidjela grupa A Tramula s zenskim gostujucim vokalom (Serena Alasta), evo jos jednog komada koji takodjer lijepo zvuci.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=fvSkbnntWv8&w=420&h=315]

Ako znate francuski, korzikanci ce vas vrlo toplo primiti (osim ako ste francuz :D) a ako ga ne znate vec vam je npr. talijanski jaca strana obavezno pitajte domacine govore li ga jer ce svaki odgovoriti da ga govori barem malo. Naime korzikanski je jezik, i govorni i pisani, vrlo slican talijanskom i sporazumijevanje tece bez problema. Meni osobno je vrlo lijep. A i korzikanci su lijepi ljudi. Napoleon tu nije bio neko mjerilo a za Christofora Columba (da i on je korzikanac) nisam sigurna. Od zena su mozda trenutno najpoznatije korzikanke Letitia Casta ili pjevacica Alizee

I sad konacno dolina Restonice s jednim od najljepsih krajolika u kojima sam boravila. Osjecaj je kao da ste u visokim predjelima Alpi ali uz dodatak neceg divljeg i neukrotivog od cega zastaje dah.

Voda je tu duboka kojih 3 metra, predivno osvjezenje kad se temperature zraka blize 40 stupnjeva.

Restonica pocinje kod grada Corte. Danas je Corte studentski gradic a u proslosti je bio glavni grad otoka.

Kod doline Asco-a sam zaboravila spomenuti uske i preuske ceste na kojima se dva automobila moraju cesto zaustaviti i mimoici vozeci milimetar po milimetar kako ne bi bilo padova niz provaliju.

Slicna je stvar ovdje, ako vam je auto siri od 1,90m morat cete se voziti posebnim shuttle kombijem koji vozi od kampa u prvom dijelu doline.

Ovdje se ulazi na dio koji se placa odnosno placa se ‘parkiranje’.

pocetak staze prema jezeru Melu

Ovcar koji izgleda bas kao sto su ovcari na Korzici stoljecima izgledali. Ovaj se malo modernizirao i vodi i mali bar. Sa stropa vise razne sunke, Coppe i Lonzu.

izmedju stijena su se sakrile pastirske kucice takozvane Bergerie, ovce su negdje u hladovini.

U nekima je moguce pojesti i popiti sitnicu.

ali te su zakuske vrlo jednostavne. Najcesce je to Coppa ili Lonzu od mesa ili neki od ovcjih ili kozjih sireva. Najpoznatiji je sir Brocciu, «Kralj korziskih sireva», koji se priprema od ovcjeg ili korzjeg mlijeka. Njime se puni tjestenina ili povrce, dodaje ga se omletima i tipicnim kolacima kao sto je to npr. Fiadone. Slican je talijanskoj Ricotti (iako nema laktoze) te provansalskom Brousse.

Sirevi su skriveni u posebnoj drvenoj kutiji a tu gore se suse suhomesnati proizvodi:

Ispod njih je izvor planinske vode koja hladi pica. Tece poput slavine.

Svratila sam i kod susjeda, u poznatiju Bergerie de Grotelle.

Slikam a onda izadje pastir, mrko me pogleda i kaze fotografiranje 50 eura. Kazem ja njemu da je skup, uz obavezni osmijeh, te ipak hocu otici dalje a on meni mahne i kaze dodji ti ovdje i pokaze na svoju mracnu kolibu. Mislim si ajd idem, bas me zanima kako izgleda iznutra.

A kad tamo:

te degustacija sireva i domacih keksiju. Kupila sam vrecicu Canistrellija djeci i bili su odusevljeni.

Neki se keksi pripremaju i s kestenovim brasnom koje je prije bilo zasigurno puno jeftinije nego danas.

Nadam se da je fotografijama moguce prenijeti barem malo ove fantasticne, doista posebne ljepote prirode.

Nastavak slijedi…

Moglo bi Vas zanimati

Nema komentara

    Komentiraj

    Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.