Razni tekstovi Recepti

Brand: Fish and Chips

Kako vam se sviđa ime Srdela Snack? I čemu ovo snack? Zar nemamo boljih, domaćih imena?

Ne znam kako se poslužuje taj snek ali mi se čini da se baš i nije ustalio i probio. Kako su englezi iz svojih masnih riba umotanih u novinski papir, zvanih Fish and Chips odnosno riba s krumpirićima (pomfritom) uspjeli napraviti brand? Kako to da se u Beču u svakom drugom restoranu uz ostalu ribu nudi: riba na Serbische način a za naš se riblji snek-zalogajčić nije čulo dalje od metropole? Metropole jedne mediteranske zemlje duuuuuuuuugačke obale s puuuuuuuuno otoka i otočića?

Nema ništa Dalmatinische ili slično.

Nema brenda.

Nema ni zagorskih štrukli ni kulena…..

MI NEMAMO NIKAKAV BREND vezan uz hranu! (neka mi nitko ne spominje vrećicu plave boje, punu nezdravih E621…glutamata. To ne kupuje nitko osim onih koji su uz to odrastali, u zemljama exYu.)

Mene osobno to doista užasava.
Ima tu u Beču raznih šik i manje šik restorana koje vode naši ljudi i koji nude ribu. Ima jedan, meni već godinama najbolji i zaslužuje da ga se ovdje izreklamira. Jednostavnog je imena, KONOBA u Lerchenfeldergasse 66-68 (8. Bezirk), jednostavno uređenja, otvorene kuhinje i najbolje hrane. Nepretenciozno a savršeno pripremljeno.

Povremeno se tu pripremaju i neka predstavljanja naše hrane i prehrambenih proizvoda ali čudna mi čuda, ja za njih doznam nakon što su već prošla. Iz domaćih medija uglavnom. A pratim itekako ovakve vrste vijesti i na njemačkom jeziku, kroz razne kanale.

Pitam se tko je tu radio PR, tko je to pripremao i uopće za koga? Meni se čini, kao i kod raznih drugih stvari, da je to rađeno kao u stara vremena raznih drugova a sve da nečija stražnjica vidi puta. Da malo ode u šoping, potroši dnevnice i slično. Jer po novinama nema ni najava a bome nema niti osvrta. (sjećam se kako je pokojni Edo Murtić imao izložbu za koju sam slučajno doznala od kolegice iz Zagreba koja je htjela samnom na kavu prije otvorenja, ni riječi nije bilo po lokalnim medijima).
No, glavno da se skupi neka domaća podobna svita uz par ambasadora ili konzula (???!!!) bez da se postiglo bilo što u svrhu promocije hrvatske kuhinje. A kamoli da se pokuša iz nečega konkretnog napraviti brend.

Je je, bil je kod nas i neki stranac, Toni Amerikanac. I napravio je više posla promocije nego oni koji su za to plaćeni. Ali i to se već polako zaboravlja. A mi to u Austriji (a ni Njemačkoj ili Švici) nismo mogli gledati i tko zna kad ćemo. A otkuda nam dolaze najviše turista? Odgovor je poznat.

Malo se oduljio ovaj post iako mi je bila namjera potpuno drugačija :smijeh:. Samo objaviti nove fotografije. Ali upravo sam ljuta. Naime, naljutilo me to što sam poslala već tri maila s upitom na jednu našu instituciju i koja se u skoro mjesec dana nije udostojila odgovoriti – čak niti negativno ili reći da oni te informacije nemaju (a imaju ih naravno) niti potvrditi da su mail uopće primili (ako ovo čitaju neka znaju da itekako znam da su primili i čak znam ime osobe koja je to primila i koja valjda ne smatra za svoj posao odgovarati ljudima na mailove, čak niti automatskim pristojnim odgovorom). I to je institucija, lijepe kratice od tri slova a koja bi trebala ljudima i malim poduzetnicima pomagati a ne ih ignorirati na tipični najseljačkiji način (bez uvrede seljanima naravno).

Ali ne, nema se smisla ljutiti…

Nego da vas čujem, koje bi jelo trebalo postati naš brend u inozemstvu i zašto? Kako to postići kad vidimo da nesposobnjakovićima to još nije uspjelo? I kako vam se sviđa ovaj moj riblji zalogaj? Ovako poslužen?

Krumpir je nariban u špagete posebnom gulicom, zamotan u gnijezdo i bačen u vrelo ulje.

Osim ribe, ovako se može poslužiti i škampe. Ili još bolje, napraviti ražnjić u kojemu je škamp u sredini a oko njega ovakav krumpir.

A može se poslužiti i ovako, pa čak i na papirnatim tanjurima koji se kasnije bace u reciklažu.

 

Moglo bi Vas zanimati

1 komentar

  • Odgovori
    mare
    04/05/2013 u 11:23

    komentari sa stare adrese:
    steamy – creamy
    kad si pitala znamo li što je na fotografiji htjela sam napisati krumpir, jer me podsjetila na špagete od tikvica samo mi je boja bila…krumpirasta jel 🙂

    što se plave vrećice tiče – strašno mi je da nam je to brend. nezdrava mješavina kojekakvog umjetno dobivenog praha.. fuj.
    to nema dozvolu da uđe u moju špajzu. i šokiram se ponekad kad na tv-u vidim koliko ljudi ju upotrebljava kao jedini začin.
    no dobro.
    sto ljudi sto ćudi.

    nepojmljivo mi je također da imamo tako kvalitetne namirnice (ribu, sireve, vina, masline, smokve, raštiku, blitvu,…i još brdo toga) i da nismo sposobni napraviti nešto od toga. nešto prepoznatljivo
    Mislim, kad se samo sjetim dubrovačke rožate, istarskih fuža, prisnaca, paškog sira, pršuta, brudeta, pašticade… stranci oblizuju ruke do lakta kad pojedu nešto od toga, a mi kao da se svega sramimo. 🙁

    koma.

    31.05.2012. (21:32) – – – –
    Kretzy’s [r]evolution
    meni je odličan ovaj način s naribanim krumpirom u gnijezdu-moram to isprobati!
    slažem se s tobom, to je nažalost tako, baš sam nedavno pisala o tome samo na temu kolača. Meni prvo na pamet pada brendirati našu gibanicu, orahnjač i slično, a što se slanih jela tiče da znaš da mi je na pamet pala hobotnica ispod peke! 🙂

    31.05.2012. (21:41) – – – –
    gustirna
    Jedna moja poznanica koja je s familijom preselila u Komižu, jedne godine zatražila dozvolu za riblji snack preko sezone (pržene girice,papaline, pogacu i sl.)-
    dobila je odgovor od grada da to njima ne treba??!!
    neki drugi ljudi su čak i realizirali brzu riblju hranu, ali i to je potrajalo jedno do dva ljeta.
    neznam u čemu je problem, ali naše institucije kao da ne žele stvarati brendove. Lakše im je sa burecima, čevapčićima, palačinkama i sl.
    Inače ja bi dodala motar ili rikolu u ovu tvoju ideju. :-))Zapravo meni bas ne idu przeni krumpirići sa ribom, ali eto Englezi su od toga stvorili čudo.

    31.05.2012. (22:26) – – – –
    ljelja
    Umjesto krumpirića predlažem “čips” od tikvica, paprike, blitve, balancana …

    01.06.2012. (06:01) – – – –
    NF
    moj frend stari sindikalac otto anlanger zalazi u neki čini mi se dubrovnik, ime naselja u svakom slučaju, htio mene voditi al nisam imao vremena, kaže da je dobro, još mu i u susjedstvu, he,he, limun mi baš osvježi zalogajčić 😉

    01.06.2012. (07:58) – – – –
    What’sfordessert
    Naše turističke destinacije u velikoj većini nemaju razvijen brend pa onda nije ni za očekivati da će se od nekog jela razviti brend. Žalosno je što ne možemo iskoristiti ono što nam priroda nudi, iskoristiti tradiciju pripreme pojedinih jela i od toga napraviti dobru priču i jedinstvenu ponudu koja bi bila interesantna na tržištu. Svaka čast svim restoranima, konobama i ostalim mjestima koja svoju ponudu baziraju na sezonske namirnice i lokalna jela.

    01.06.2012. (08:24) – – – –
    Nevena
    Vidim da je kod vas situacija sa brendom ista kao kod nas:)
    Ja pogotovo pi..dim pošto sam završila turizam i znam kako u svetu od neke najveće gluposti naprave brend a mi se ne znamo dogovoriti i zaštiti naše gastro proizvode koji su bar sto puta bolji od raznih…
    Ja sam čak mislila da su u Hrvatskoj par koraka ispred nas al izgleda da je slična situacija.
    Al eto drago mi je da čujem da u Beču ima riba na serbische način, doduše ne znam šta je to, rekla bi da su odvalili ime, al samo se nadam da je ukusno.
    Što se tiče srdela, izgledaju fantastično kao i špageti od krompira. Nadam se da ću naići na tu gulilicu.

    01.06.2012. (10:13) – – – –
    Anja – http://sweethearts
    Krasno ti je jelo, ali i post. Slažem se za plavu vrećicu punu ko zna čega. A začina imamo mliijun! Svake godine s mamom skupljam bilje za čaj, sadimo začine za hranu ili koristimo najobičniji sol i papar! A hrana je milijun puta ukusnija.

    Razmišljala sam puno o brendovima, znam hrpu jela koja jedem svakodnevno, a nisu službeno priznata naša delicija. Koliko sam samo doma jela razne gibanice, štrukle (kuhane, pečene, slane, slatke), mlince, šunke, kobasice, ma nemam riječi. Jako mi to teško pada jer mi je stalo do gastronomije.
    Samo si daj oduška i piši o ovome što češće 🙂

    01.06.2012. (11:16) – – – –
    €uro
    izgleda dobro..

    01.06.2012. (12:32) – – – –
    Marina kuharica
    steamy – “to nema dozvolu da uđe u moju špajzu.” LOL! isto kod mene, oduvijek. nikad mi nije to bilo jasno, u cemu tolika omiljenost meni potpuno loseg proizvoda.ali za ostalo se slazem. u biti dok sam citala ove komentare, odlucila sam da cu probati barem tu kod mene nesto pokrenuti. inace mi se cini da mi samo sami sebi pricamo hvalospjeve (s razlogom naravno) o toj divnoj hrani a da za nju nitko izvan domovine nije niti cuo…

    pitanje je sada samo: koje jelo da se pocne pogurati za pocetak. ono sto je vazno je mozda – novo ime! jer za strance ono mora biti dobro izgovorivo i zapamtivo. ideje?

    01.06.2012. (13:12) – – – –
    Marina kuharica
    kretzy’s revolution – tu u austriji orahnjaca i makovnjaca ima, prodaju se po pekarama, ima ih i u industrijskoj masovnoj proizvodnji i nisu lose. ali se ne zovu tako kako se zovu :))). ali mozda je upravo gibanica odlicna ideja! jednostavno, dobrog imena…..ok, imamo jedan prijedlog :))). sto se hobotnice tice, to mi se cini zahtjevnijim jer hoba bas i nije svima po ukusu 🙂

    gustirna – bas zalosno za tvoju prijateljicu. ja bih tako rado na visu jela viske pogace a ne da ih moram sama traziti. upravo su ti cevapcici brend! to je strancima sinonim za kuhinju jadranske obale! pa to je za plakati! tvoj je prijedlog odlican i meni isto bolje prija nesto zelenog uz ribu, u KONOBI sluze blitvu s krumpirom. s tim da je i to vec uspjeh jer blitve do prije kojih 5-7 godina nije bilo ni s povecalom za naci a kamoli kupiti. sluzili su odmrznuti spinat napravljen na leso kao da je blitva. jeza i groza…ali to je recimo progurano kao prilog uz ribu u mnogim hr. restoranima bez da mu se dalo posebni naziv. a da bi se imalo brend bi se moralo napisati dalmatinska blitva 😀 ili blitva na dalmatinski nacin. ok, prijedlog broj dva: dalmatinska blitva. prijedlog br. 3. pogaca otok Vis….

    01.06.2012. (13:20) – – – –
    Marina kuharica
    ljelja – ja ne bih imala nista protiv :). i ne bi bilo lose da te ribice imaju razne vrste priloga – bas ovih koje si nabrojala

    NF – ako mislis na dubrovnik u becu pokraj stadtparka – on je prije nekoliko godina preimenovan. i fala bogu jer je bio sramota za ime dubrovnika :). jela sam tamo dva puta, to su vodili neki ljudi iz bosne i cak im ni sarme nisu bile dobre. ali cevapi zato jesu :D. sad je to pivnica i to je ok jer je to bila i prije, nikako restoran 😀

    01.06.2012. (13:23) – – – –
    Marina kuharica
    What’sfordessert – “Svaka čast svim restoranima, konobama i ostalim mjestima koja svoju ponudu baziraju na sezonske namirnice i lokalna jela.” slazem se! i uzasno mi je drago da ih je svakim danom sve vise a do prije neku godinu si ih morao traziti povecalom :).

    kako mi se cini da nema smisla kukati kako drugi nista ne rade, mozda je vrijeme da se upravo mi blogeri bacimo na posao???

    01.06.2012. (13:36) – – – –
    Marina kuharica
    Nevena – hvala ti, gulilica nije skupa i cini mi se zgodna za razne vrste povrca. Mrkvu za salatu mozes isto tako guliti i izgleda odlicno, to ovdje prakticiraju azijati :). Sto se ribe tice, obicno je to rijecna riba s dosta cesnjaka :). I vjerojatno su ime usput izmislili kao i Serbische Bohnensuppe odnosno srpsku juhu od graha sto je obicno grah varivo ali je ovdje postao pravi BREND i pod ovim se imenom prodaje cak i u konzervama. Tako da su u biti srpski gastronomi u Becu odlicno uspjeli odraditi dio marketinga i doprinijeti prepoznatljivosti barem dva jela makar ona i nisu toliko tipicna u domovini…u biti se cini tako jednostavnim 🙂

    01.06.2012. (13:40) – – – –
    Marina kuharica
    Anja – http://sweethearts
    “Razmišljala sam puno o brendovima, znam hrpu jela koja jedem svakodnevno, a nisu službeno priznata naša delicija. Koliko sam samo doma jela razne gibanice, štrukle (kuhane, pečene, slane, slatke), mlince, šunke, kobasice, ma nemam riječi. Jako mi to teško pada jer mi je stalo do gastronomije.
    Samo si daj oduška i piši o ovome što češće :)” – hvala. Sad kad vidim komentare i vasa slicna razmisljanja, sve mi se vise cini da upravo mi blogeri koji se bavimo hranom moramo nesto pogurati. Ne na nacin da se u domovini nesto gura i da se pise o domacoj gastronomiji doma nego tako da mi koji imamo mogucnost objavljivati vani i na stranom jeziku ili cak – kuhati za strance – pokusamo nesto pogurati. I ja se slazem za strukle i slicno, treba samo naci prigodan nacin da ih se predstavi.

    01.06.2012. (13:44) – – – –
    amaterka
    Kad državu nije briga za ljude, još ih je manje briga za brendiranje hrane 🙁 Što se tiče ovog brenda, ne bih znala, svaka regija ima nešto svoje što smatra da bi trebalo postati brendom. Meni su Istri to nekako fuži i pljukanci, ima još toga, to mi sada prvo pada na pamet. Sviđa mi se ovaj tvoji riblji i krumpirasti zalogaj 🙂 Posebno mi je zanimljiv krumpir u ovom obliku, a što se imena tiče ne mogu pomoći, ne osjećam se kreativnom danas 🙂

    01.06.2012. (14:28) – – – –
    Dante
    Ako se ovo pojavi ili ima već negdje vrlo rado bih to kupio sebi i klinki. Izgleda super, a okus me ne bi trebao iznenaditi neugodno poput nekih čipseva.

    01.06.2012. (14:29) – – – –
    Marina kuharica
    amaterka – hm :(. tužno. istina je da svaka regija ima nešto svoje ali trebalo bi se ići samo s nekoliko toga. nekad mi se čini da i ovdje sve funkcionira po principu: što jednostavnije to bolje.

    dante – nadam se da će se pojaviti :). moji klinci su bili oduševljeni a inače nisu neki krumpiroljubci.

    01.06.2012. (15:04) – – – –
    acrobatie
    Procitala sam ova razmisljanja s velikim zanimanjem. Komentar nisam htjela ostavljati, ali buduci da me autorica zamolila… 🙂 Nastojat cu se zaustaviti nakon nekoliko redaka.

    Obzirom da zivim u FR dat cu komentare i primjere iz te perspektive. Prije svega, to je narod koji uziva u hrani, koji se druzi za stolom i kako Englezi kazu “Mi jedemo da bi zivjeli, a vi zivite da bi jeli”. To naglasavam jer znam da ce rado otkriti gastronomiju drugih zemalja. Donedavna sam radila posao zbog kojeg sam bila u stalnom kontaktu s ljudima. Kad bi u razgovoru spomenula da dolazim iz Hrvatske, redom su svi s odusevljenjem rekli kako imamo prekrasne krajolike i kulturnu bastinu (govorim o onima koji su posjetili zemlju). Dosad sam srela samo jednu osobu koja je na spomen toga da dolazim iz HR samoinicijativno pricala o gastronomiji. Ta osoba je ljetovala u Istri vise puta, bila odusevljena i icem i picem do te mjere da mi je receno koje vino je joj bilo najdraze! Ta osoba igrom slucaja poznaje Istrijane..
    Slika ostalih, kad bih spomenula temu je bila: puno ribe s grilla. U redu, vecina ih dolazi na more i ljeti. Medutim, znam da imamo za ponuditi vise od toga i steta je da to ne iskoristiti.

    Stranac ne moze naruciti tradicionalno jelo neke zemlje ako za njega ne zna. Gdje stranci mogu saznati za nasa tradicionalna jela?

    U FR skoro svaki, da ne kazem svaki restoran, nudi verziju nekog tradicionalnog jela. Nadam se da ce toga biti vise u HR. Prilagoditi, odnosno interpretirati, neko jelo ne znaci nuzno unistiti ga.

    **
    Sto se tice nasih tradicionalnih jela, malo spominjemmo Liku, Slavoniju i Gorski Kotar u cijeloj prici. Te regije imaju iznimne proizvode i jela.

    **
    Plavu vrecicu ni ja ne koristim, ali to je primjer iz kojeg treba izvuci najbolje: ako smo godinama mogli uspjesno prodavati takav proizvod, sto se tek onda moze napraviti s ostalima?

    **
    Sto se tice imena, nazalost se ne slazem. Ime je takvo kakvo je i upravo je ono dio tradicije. Ako cemo traziti ime koje je svima izgovoriljivo, bojim se da bi mogli zavrsiti na anglizmu (nemam nista protiv engleskog, ali ipak govorimo o tradiciji jedne zemlje). Jer ono sto je lako izgovorljivo Austrijancu, Francuzu nije, itd..
    Svima se ugoditi ne moze i ne treba. Madeleine, fondant au chocolat, foie gras ,itd., su pokazali da funkcioniraju sasvim dobro: i doma i u svijetu. Nema veze ako Francuz izgovori “zibanica” umjesto gibanice. Toliko je njhovih jela cije nazive mi izgovaramo pomalo krivo i nikom nista.

    Glede jezika u cijeloj prici, da zavrsimo u pozitivnom tonu… “U Maje i Tonke – korculanska kusaonica u ZG”. Kusaonica? Divno!

    🙂 Ako ste prezivjeli: zivjeli!

    01.06.2012. (16:24) – – – –
    acrobatie
    Draga Mare, evo ostavljam link do naseg bloga, tj. do clanka koji je napravljen u suradnji s gospodjom Lucianom Slogar, vlasnicom Paste Croatice – primjerom za kojeg se nadam da ce uspjeti utabati svoju stazu na trzistu.

    Poziv za sudjelovanje poslali smo i drugim hrvatskim tvrtkama ovog tipa, brojne su kontaktirane uz nesebicnu suradnju delikatesne trgovine Fino.hr. Zasad smo odgovor dobili jedino od Paste Croatice, ali iskreno se nadam da ce ih biti jos!

    http://acrobatie.wordpress.com/2012/06/01/prica-od-dr-vet-med-koja-je-odlu cila-raditi-kolace/

    Inace, a onda cu stvarno zavrsiti: ovdje je sasvim normalno posjetiti Bretanju i vratiti se s vrecicom soli (sel de Guérande) na poklon dragim ljudima. Jednostavan, ne skup, ali opet upecatljiv suvenir kojem se svatko obraduje i cija prodaja pomaze lokalnim ljudima. Ne zelim da mi netko kaze da je zadnji dio recenice glup i bespotreban jer na to treba podsjecati. I takvih primjera je bezbroj. I sama si na FB stranici objavila fotografiju jednog proizvoda bret. proizvodaca ribljih konzervi Belle illoise: njihov proizvod je ostao riblja konzerva, ali su s ambalazom i konceptom “petit apéro entre amis” uspjeli postati brendom.

    Vise necu nastavljati, osjecam se kao na nekoj konferenciji. [a href=http://acrobatie.wordpress.com target=_blank][/a]

    01.06.2012. (17:55) – – – –
    cookandplay
    Znam kako ti je, mene takodjer jako ljuti što naši ne znaju, ili još gore ne žele, ili po sistemu “ma ko bi to, brate, ne da mi se”
    poraditi na promoviranju naših gastro proizvoda u svijetu.
    Ali draga Mare, još je gore što je gastro ponuda u našoj zemlji blago rečeno katastrofalna.
    Izuzev par restorana u koji “običan” čovjek ne može, bilo financijski ili iz nekih drugih razloga.
    Primjer 1.- naša obala
    dodješ na našu obalu, očekuješ prvenstveno ribu, bilo bi logično, ne?!
    a kad tamo na svakom ćošku smrde nekakvi hamburgeri, pa tzv.ćevapi i okreću se one palačinke sa smjesom iz vrećice.
    Tu i tamo si sretan ak naletiš na fritule. ali i to ulje smrdi na daleko i na široko, ubije i miris mora i miris borovine. ako je ima.
    No, ima po restoranima i prženih lignji i pohanih šnicli i pomfria, da ne zgriješim dušu.:)
    Dalje, očekuješ bar maslinovog ulja. Nema šanse.
    Opet kažem, izuzev par dobrih restorana koje na prste moš nabrojat.
    Primjer 2.-Zagreb
    U Zagrebu imas pekare!
    to ti je vrhunac “naše” i naše gastronomije.
    nakon toga imas pizzerie.
    isto sve naše, jel.
    onda imas i hamburgera, raznih.
    nekakvih privat pitteria (gdje btw prodaju študle skupe ko da su od zlatnih ribanih jabuka).
    naravno da ima i restorana.
    e tu ima svega i svačega.
    od finjih i preskupih do žnj kvalitete.
    pa ti biraj.
    sve u svemu nula bodova.

    Zanimljivo, (i pr.1 i pr.2) sve to ima prolaz! i svi to jedu.
    i masno plaćaju za extra lošu kvalitetu i tudje brandove..Zasto?
    Zato što se ne nudi ništa bolje, niti naše.
    A bolje nemamo jer ne znamo? Prije je da nećemo.

    Imala bi jos primjera, ali neću dužiti,
    mislim da je ovo skroz dovoljno žalosno.
    Tak da podržavam bilo kakvu inicijativu da se tu nekaj pod hitno
    promijeni na bolje i vrlo rado ću se pridružiti i pomoći koliko mogu.

    02.06.2012. (16:32) – – – –
    kulerica
    Evo i mene, vidjela sam tvoj poziv na kraju posta o sorbetu. 🙂

    Ne znam što bih ti rekla… Brendiranje hrane je samo jedan od aspekata brendiranja svega, što Hrvatskoj očigledno ide jako loše. Ne znam odakle to kreće, što je uzrok, a što posljedica, no činjenica je da ili nemamo nekakav poseban imidž ili je ono malo imidža i prepoznatljivosti što imamo na žalost loše. Ja također dobijem osip kad vidim da i velike firme rade “srpski” grah ili ribu na “srpski način”, no mislim da je to možda samo podilaženje jednoj od najvećih imigrantskih skupina i da je motivirano zaradom, a ne nekim ozbiljnijim razlozima.

    Čak i ljudi koji kupuju hrvatske proizvode (vjerovala ili ne, znam dosta Austrijanaca koji koriste tu plavu glutamatsku splačinu) nemaju pojma da je to zaista hrvatsko. Evo, mi frendovima umjesto suvenira iz Hrvatske nosimo hrvatske proizvode, djeci Linoladu, odraslima vino… Barem mali doprinos za pozitivnije prepoznavanje Hrvatske. 🙂

    08.06.2012. (14:01) – – – –
    Bugenvilija
    prekrasne su ti slike, ribice slasne a krumpiri maštoviti. jednom riječju – krasno :))
    mislim da mnogi narodi misle o svojoj domovini isto što i ti o našoj i našim brandovima.
    najsmiješnije od svega je činjenica da upravo naša najpoznatija salama, takozvani gavrilovićev kulen, je zapravo napravljen po talijanskom receptu ali je Gavrilović bio lukav i skužio je kako se radi brand. a pitaš se kako znam da je to baš talijanski recept…
    pa imam slučajno, upravo taj recept doma, rukom pisan pred podosta godina, a i priču oko njega…

    20.07.2012. (08:07) – – – –

Komentiraj

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.