Berlin

Da me jedna čitateljica nije pitala hoću li pisati o Berlinu, vjerojatno ne bi niti došlo do ovog posta. Ne znam jel razlog u tome što mi je njemačka kuhinja (a i kultura i jezik) dobro poznata i stoga ne previše uzbudljiva ili jer je grad toliko ogroman da se ne stigne obići sve što bi se željelo i napraviti neki korektan presjek gastronomske scene.

Ono što se dalo vidjeti i okusiti u 3 i pol dana su bile naravno i tržnice odnosno Markthallen. Bila sam u dvije i to obje u Zapadnom dijelu Berlina, u Markthalle Neun u Kreuzbergu na jugu te Arminiushalle na sjeveru. Bili smo i na buvljaku u Mauer Park-u uz ostatke bivšeg zida i granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina. Buvljak je to koji je je vjerojatno slavu stekao prije 20-tak godina te privukao mase turista a s njima i prodavače svega i svačeg što se danas može za iste ili manje novce dobiti po običnim trgovinama. Bilo je i par ogromnih štandova s pravim buvljak posuđem i to poprilično lijepim ali mi se nije dalo ni kupovati ni cjenkati niti tegliti do doma. Kad si u društvu se valjda ne možeš ni opustiti jer znaš da si ograničen vremenom. A i cijene su bile uglavnom previsoke za jedan buvljak. Ima još buvljaka koji su otvoreni vikendom i nadam se da ću prilikom sljedećeg posjeta Berlinu otkriti nešto originalnije :).

A sad na tržnice: Markthalle Neun je zgodna kvartovska tržnica u Kreuzbergu u blizini tzv. turskog Berlina u kojem živi najveći broj iseljenika iz Turske u cijeloj Njemačkoj. Tamo se petkom održava Turski sajam na koji nismo išli jer sam bila s Juniorom i jer sam pretpostavljala da mu to nije zanimljivo a da bi meni trebali sati da se odljepim. Markthalle Neun i obećan sladoled su bili dobar kompromis za pronjuškati i dobiti utisak o tome što se događa na „placovskoj“ sceni ovog ogromnog grada (jedno 5 puta većeg od Zagreba). Kako smo kod Kottbusser Tor bili među rijetkima koji nisu govorili turskim jezikom, tako smo u Markhalle Neun bili gotovo jedini koji nismo govorili njemačkim. Niti ovdje naime (zasada) nije bilo turista nego samo domaćih, kvartovskih ljudi.

Markthalle Neun je nova inicijativa ljudi iz susjedstva i ne postoji dugo a sajam se održava samo nekoliko dana u tjednu. Prodaje se dosta Bio stvari iz vlastitog uzgoja pa sam tako naletjela i na štand Küchenliebe (www.kuechenliebe.de) na kojem sam kupila Berlinski med od berlinskih pčela. Svi znamo da nam pčele umiru i izumiru i da ih treba spašavati jer bez pčela bi i većini biljaka došao kraj. Berlinčani su po cijelom gradu (i po krovovima) postavili košnice i tako ubiru med koji obrađuju na tradicionalni način. U Berlinu je inače puno parkova i zelenila te vodenih površina. Bilo bi uglavnom super kad bi se i i kod nas više ljudi bavilo pčelarstvom.

Tu sam naletjela i na štand Wilde Gärtnerei odnosno Divlje vrtlarstvo. I tu su se organizirale grupe ljudi koje obrađuju zemlju oko jednog seoskog imanja. Dio se proizvoda prodaje po sajmovima a dio članovi konzumiraju sami. Pridružiti se mogu, koliko sam shvatila, svi. www.wildegartnerei.blogspot.com

Tu je i talijanska pekarnica s kruhom i kolačima:

Zabranjeno u prolazu odlagati pse i bicikle:

U Arminiushalle smo isto bili jedini turisti i valjda jedini koji nismo iz tog kvarta (Moabit, U-Bahn Turmstrasse kod Kleiner Tiergarten). I ova tržnica na zatvorenom funkcionira poput sajma koji se održava nekoliko dana u tjednu. Veličinom manja od zatvorenog dijela tržnice Dolac a opet organizirana na jedan ugodan način, bez neugodnih mirisa mesa ili sira koji bi dominirali cijelom tržnicom.

Arminiushalle je bila baš posebna, osjećaj je bio kao da sam došla na brunch u nečiji (doduše velik) dnevni boravak. Stolovi, stolice, fotelje te jako dug stol postavljen za doručak i brunch po sistemu švedskog stola (tj. Jedi što želiš dok ne pukneš), ljudi koji jedu i razgovaraju dok u pozadini jedna starija gospođa svira na klaviru. Klavir i tržnica? Činilo bi se nespojivo ali ovdje je baš dobro pristajalo i stvaralo atmosferu polaganosti, kvartovske prisnosti i želje za ostankom a ne brzim kupovanjem te odlaskom. Velika preporuka!

Tu se našla i ova otkačena dizajnerica retro odjeće i pregača za kuhanje s natpisom “Lovac na suknje” :D.

Sad sam se raspisala o tržnicama pa ću ostatak gurmanskih šetanja Berlinom ostaviti za novi post 🙂